Poštovani župljani!

U vremenu kada nam mnogo toga govori da se ne možemo nadati 'nečem boljem', kada i najodgovorniji govore da nam predstoji 'borba za opstanak' što se tiče ekonomske situacije, a mnogi zaključuju da se 'ništa ne isplati', ne mogu a da vam, kao vaš župnik, ne ponovim riječi anđela pastirima u davnoj betlehemskoj noći: "Ne bojte se! Evo, javljam vam blagovijest, veliku radost" (Lk, 2, 10-11). A ta je da se "rodio Krist Gospodin".

1. Kako reći 'ne' - negativnim mislima?

Svjesni smo da nam, dok gotovo prevladava govor s negativnim prizvukom, treba više hrabrosti. Kao kršćani ne bismo se smjeli predati tom 'životnom sivilu' koje nas zahvaća, i to ne samo one koji su 'na rubu' što se tiče posla i novca, već i one koji relativno još uvijek 'dobro stoje'. Na djelu je iscrpljeni optimizam i rastući pesimizam. Istina, nije lako mlađe generacije 'tješiti' kako nam je nekad bilo teško, kako smo se mučili ali smo izdržali. No, po svemu sudeći, morat će se ipak početi priučavati na nešto veću životnu skromnost, u uvjerenju da jednostavno ne možemo imati sve što smo zamisliti. A s druge strane, ako će se išta morati od prošlosti bezuvjetno prihvatiti, to će biti učenje većoj solidarnosti, većoj upućenosti jednih na druge, većem umijeću zajedničkoga 'dijeljenja dobra i zla'.

Naime, naše nas vrijeme previše potiče na individualizam, na uvlačenje u same sebe i u 'svoju malu sreću', a što je najgore, pokušava nas se uvjeriti da je sve o čemu razmišljamo, što govorimo ili činimo, rezultat naših vlastitih mogućnosti. Počeli smo se vladati kao da nam nije potreban drugi, štoviše on nam je samo smetnja. Nije ni prije sve bilo 'sjajno', bilo je netrpeljivosti i razilaženja, ali smo bili svjesniji da jedni bez drugih naprosto ne možemo preživjeti. U ovom 'nacionalnom i svjetskom metežu' dobiva se dojam da nam drugi, pa čak i unutar naše obitelji, postaje neki protivnik. Otud gubitak potrebe praštanja, podnošljivosti, pomaganja i prave radosti. Zato veliki i vidoviti ljudi sve više priznaju da se čovjek toliko mijenja da ne znamo kako će sve završiti.

2. Vjera u izlaz - u spasenje

Ima li izlaza? Očito, bez hrabrosti da reknemo 'ne' negativnim računicama, bez nečega što daje pozitivan naboj našemu životu, ne možemo naprijed. Kršćane drži vjera koju nam je uputio apostol Pavao u božićnoj noći: "Pojavila se milost Božja, spasiteljica svih ljudi". Bog je ušao i ulazi u našu povijest, ne da nešto 'odglumi', nego da nam pomogne suočiti se sa životnim križevima, štoviše da se spasimo. Ipak, pritom nas želi odgajati "da se odreknemo bezbožnosti i svjetovnih požuda, te razumno, pravedno i pobožno živimo u sadašnjem svijetu". Zato nas Spasitelj želi osloboditi od 'naših bezakonja', pokazati da smo voljeni takve kakvi jesmo, da želi s nama dijeliti našu sudbinu, te da se možemo nadati uspjehu, odnosno susretu s Njime.

Dragi župljani, vi koji redovitije dolazite u crkvu, kao i vi koji ste se možda 'umorili ili izgubili volju' i udaljili! Svi ste, bez razlike, "miljenici Božji", kako su anđeli zapjevali u betlehemskoj noći, izražavajući 'slavu Bogu', a nama 'mir'. I to mir koji nas iznutra čini radosnim. Zato sve pozivam da ne zaboravimo poziv Crkve u protekloj "Godini vjere" da ne prestanemo težiti prema 'radosti vjere'. Da, upravo tako. Jer, ako se vjeruje samo zato što su 'naši stari vjerovali', jer se to mora ili jer se misli da bi možda to nekad moglo i zatrebati, onda takva vjera nije izvor radosti, štoviše ona postaje 'opterećenje', nešto što se mora 'obaviti', pa i same sakramente, od krštenja pa dalje, sve do primanja svećenika za 'blagoslov kuće ili obitelji'.

Naprotiv, htio bih s vama i ovim putem podijeliti svoju vjeru u spasenje koje nam Isus nudi, u mogućnosti da "postanemo djeca Božja", svjesni da netko 'stoji iza nas', da nismo neki usamljenici koji tumaramo ovim svijetom, dok nas jednom ne prekrije 'grobna ploča'. Naprotiv, Isus nas, kao "Svjetlo istinsko koje prosvjetljuje svakoga čovjeka" kako slušamo ovih božićnih dana, vodi k novim obzorima, pa i onda, kao što se danas događa, kada ne vidimo svjetla 'na kraju tunela'. Istina, raniji papa Benedikt XVI., oštroumno 'pročitavši' ovo vrijeme i današnjega čovjeka rekao je: "Koliki su vjernici kušani Božjom šutnjom a tako bi htjeli čuti njegov utješni glas!" Naime, životne su kušnje zaista velike, sve dotle da se osjećamo 'podijeljeni u samima sebi', pa nekad i od Boga napuštenima. Ali je papa pritom dodao da moramo biti spremni slijediti primjere vjere onih koji su označili dvije tisuće godina naše povijesti, koji su, premda iskušavani, uspjeli izdržati jer su vjerovali da je samo u Isusu Kristu naša budućnost. A to je najprije bila Blažena Djevica Marija, to je bezbroj svetaca, mučenika i tolikih drugih dobrih ljudi sve do naših dana, do naših hrvatskih mučenika bl. Alojzija Stepinca i bl. Miroslava Bulešića.

3. Znati reći Bogu 'da'

U ovim božićnim danima posebno smo pozvani prisjetiti se činjenice da je Marija od Elizabete bila proglašena blaženom jer je "povjerovala". To je prvi uvjet da i mi, današnji kršćani, budemo blaženi. Zato nije dosta biti kršten, primiti i ostale sakramente i nazivati se kršćanima. Valja vjerovati, što nije samo plod razuma, već mora biti vidljivo da je vjera ne samo 'dio nas' već da prožima naš život, da smo potpuno Kristovi. Marija je upravo vjerom rodila Krista, i vjerom se On uvijek 'iznova rađa' u našim zajednicama po euharistijskom slavlju. U protivnom, sve se pretvara u 'obredno i običajno' kršćanstvo.

Marijin 'da' nije išao bez pitanja i svojevrsne muke, predviđajući sve neizvjesnosti i probleme, u koju ju 'uvlači' to povjeravanje Božjemu glasniku. Ona se ipak podlaže volji Božjoj, prepušta njemu inicijativu jer je to jedini izlaz za čovjeka To je poziv današnjem čovjeku 'individualisti' koji se zanosi da je sve rezultat njegovih vlastitih mogućnosti, isključujući pritom doprinos 'drugoga', posebice Boga

To znači da je izlaz u otvorenom stavu 'znati slušati' i 'znati' spremno Bogu odgovoriti poput Marije, inače se u nama neće 'roditi vjera', nećemo doživjeti radost Božića, štoviše ona se može i 'ugasiti', što se postupno događa kod dijela kršćana. U tom nam je smislu Marija, rodivši Isusa, po milosti znak te ponuđene mogućnosti, odnosno barem postupno ostvarivana sigurnost da naše nade nisu puka tlapnja, i stoga nema mjesta očajavanju.

Uz ponovnu zahvalu svima vama, osobito najbližim župnim suradnicima, držim da je presudno pitanje kako će se u našoj župnoj zajednici, ostvariti veća otvorenost Duhu Svetome, kako bi još više bila 'duhovna oaza' u našim 'životnim pustinjama', podržavajući svijest 'radosti vjere'. Jer naš život nije promašaj već pothvat koji završava u zagrljaju s milosrdnim Bogom, i to već sada u svetim sakramentima koje možemo nazvati 'Božjim poljupcem' ispaćenom čovjeku. Stoga bih vas i ovim putem htio pozvati na veće uvažavanje tih 'susreta s Bogom živim' u Isusu Kristu, od krštenja pa dalje. Najprije vas, dragi roditelji, koji ste zatražili ili ćete i ove godine tražiti krštenje za svoje dijete. Htio bih vas zamoliti da budete još svjesniji svoga obećanja da ćete ga, kao prvi vjerovjesnici, 'odgajati u vjeri', uz pomoć vaših svećenika, vjeroučitelja i kateheta. I vas, dragi prijatelji koji ćete zadobiti povjerenje da bude pozvani biti kumovi, pratitelji u vjere djece svojih prijatelja, a ne samo neki pasivni promatrači ili uzvanici na krštenju, rođendanu i sl., pozivamo na obvezu 'pomaganja roditeljima' u odgoju njihove djece. A jedni i drugi, i roditelji i kumovi, zajedno s djecom, ne možete ispuniti svoj, od Boga i vjerničke zajednice primljeni, odgojni zadatak, ako zanemarite nedjeljni misni susret oko Isusova oltara, tog izvora 'žive vode' i 'istinske hrane' bez čega nema pravoga života. Svake nedjelje, iznova nas obasjava Isusovo svjetlo koje nas prosvjetljuje i trajno nam svijetli 'u tami' našega života. Pritom će pripreme i slavlja na Prvu pričest i Krizmu, za sakrament crkvenoga vjenčanja, biti još jača potvrda naše vjere, opredijeljenost za Isusov put koji vodi istinskom životu, a bolesničko pomazanje podrška u teškim, možda i posljednjim, iskušenjima ovozemnog života.

Cijenjeni župljani, od najstarijega do najmlađega, osobito vi koji ste na bilo koji način obeshrabreni! Svaki je od nas poput Marije pozvan Bogu reći svoj suradnički 'da', kako bi "Riječ tijelom postala", u nama se 'utjelovila i nastanila među nama' u sebedarju za druge. To je Isus koji nas grli svojom ljubavlju, od betlehemske štale do raširenih ruku na drvu križa i na dan svoga uskrsnuća. To je Bog dobrote i milosrđa kako često naglašava papa Franjo.

Tada ćemo kao i Marija biti 'neznatni ali i uzvišeni službenici'. Jer Božji ljudi ne dopuštaju da ih vode negativne računice, već vizije koje imaju smisleni i pozitivan sadržaj, makar je njihovo ostvarenje često mučno i sporo. Upravo božićno vrijeme otvara pozitivne vizije, zapravo Isusove vizije, bez kojih čovjek naprosto ne može živjeti.

U ovoj vjeri želimo vam čestit Božić i blagoslovljenu Novu godinu 2014.

Antun Hoblaj župnik i Siniša Preiner, župni vikar