Page 101 - Zupa_Prelog_monografija_2017

II. SJEĆANJA NA SVEĆENIKA ANTUNA HOBLAJA

U DVADESET I DVIJE CRTICE

1.
Cecilija s. Monika Zvonarek

»On vjeran ostaje! Ta ne može sebe zanijekati!« (2 Tim 2,13)

Redak iz Svetoga pisma, koji uzimam kako su bili neobično zahtjevni, teški. Ali –
za naslov ovoga teksta, vodi me, nadahnjuje, »On vjeran ostaje!«
izaziva, jača i potiče iz dana u dan u mojemu U dubokoj zahvalnosti sjećam se dana
redovničkom životu. Bog vjeran ostaje! Bog kada smo se mi mladi okupljali, a potom je
je vjeran samome sebi, svojoj ljubavi. Bog je to okupljanje preraslo u molitvenu zajednicu.
tu, prisutan, nenametljivo blizu. Neizrecivo Župnik Antun nas je podržavao i hrabrio, ali
ljubi i vjeran je. Bog poziva i čini sličnima nenametljivo. Živjeli smo dane svoje mlado-
sebi ljude, koji ga uprisutnjuju u ovom našem sti u povezanosti uz svoju župu, rasli u vjeri
svijetu. i sazrijevali u ljudskosti. Župnik bi nam do-
Jedan od pozvanih, jedan Božji, jest i vodio i druge svećenike koji su nam svjedo-
naš poštovani župnik preč. Antun Hoblaj. čili, primjerice svojega brata vlč. Alojzija koji
Zanimljivo kako se može i na njega, župnika, se tada kao mladi profesor okušao i u radu
primijeniti redak: »On vjeran ostaje!« Njegov s nama. Zvali smo ga vlč. Lujz! Naš župnik
život, onako kako ga ja vidim i što iskustveno Antun, širinom svojega srca, sve nas je pri-
svjedočim, jest priča vjernosti Bogu i ljudima hvaćao i davao nam prostora da rastemo.
kojima je poslan. Uvijek tu, blizu, nazočan, Ne sjećam se da nam je ikada izravno Cecilija Zvonarek
ali nenametljiv, gotovo skriven... Takvog ga govorio o pozivu na svećeništvo ili redov- s. Monika, uršulinka
pamtim, takvog ga poznajem. ništvo, ali je svojim velikodušnim služenjem (25. 7. 2014.)
Sjećam se, bila sam još djevojčica, kada je
došao u našu župu. Bilo je to nakon moje prve
pričesti. Kako sam od malih nogu bila među
pjevačima, pamtim kako bi došao među nas,
tada kao mladi kapelan, malo se pošalio s
nama i otišao za svojim poslom. Uvijek tu,
prisutan nenametljivo, gotovo skriveno, ali
tu kad god bi što zatrebalo. Uz redoviti župni
vjeronauk, stizao je uvježbavati i igrokaze s
djecom i mladima. Sjećam ga se kao strastve-
noga navijača NK Dinama, pa je bilo šala i
zabave na račun hajdukovaca i dinamovaca.
Jednom smo ga, nakon nekoliko godina što
je proveo na našoj župi, pitali kako je, kako
se osjeća ondje, a on nam je jednostavno od- i zauzetošću u pripremi mladih misa vlč.
govorio: »Kao kapelan! – ali ‚kapelan‘ čitajte Stjepana Najmana, vlč. Josipa Ružmana i vlč.
obrnuto!« (nalepak) – »On vjeran ostaje!« Tonija Štefana, u kojima sam i sama sudjelo-
Posebni su bili dani kada je počela grad- vala, snažno utjecao i na moj stav o Božjem
nja novoga župnog dvora, kada smo kao žu- pozivu! I sada sam puna udivljenja zbog toga
pljani dolazili i pomagali u radovima. Naš bi njegova skrovitoga, nenametljiva i vjerna
nas, tada već mladi župnik, došao pogledati, služenja!
tu i tamo nešto rekao, i nestao na nekom od Da, »On vjeran ostaje!« Kakvo je to ču-
svojih zadataka za koje tek danas doznajem desno ispreplitanje ljudske i Božje vjernosti!

101