Page 167 - Zupa_Prelog_monografija_2017

Župna zajednica u retrospektivi i perspektivi

gore: »Ovaj novi potjerao je našega«. ispred crkve; od dopremanja vina do savjeta
A »novi« mora biti pastir svima, s lju- za kuharice; od nabave skele do postavljanja
bavlju pristupati svakome, s razboritošću šatora za goste u dvorištu; od ukrašavanja
djelovati i sa snagom sve voditi. Svećeništvo oltara do odgovornosti pred policijom za
je i žrtva, svećenik je misnik koji prinoseći izvješene hrvatske i papinske zastave; od ra-
Kristovu žrtvu na oltaru prinosi i samoga zglasa do dječjih recitacija; od stoloravnate-
sebe, on sebi i umire. Sve svoje muke, sva ne- lja do glazbenog sastava; od vježbe crkvenih
razumijevanja, sve svoje križeve on sjedinjuje zborova do zaustavljanja benda s pjesmom
s Kristovom žrtvom čije riječi predanja u misi o Jugoslaviji Od Vardara pa do Triglava; od
izgovara i kao svoje riječi: »Ovo je tijelo moje
koje se za vas predaje« prikazujući po Kri-
stu i s Kristom i u Kristu i samoga sebe Ocu
nebeskom: »Oče, u ruke tvoje predajem duh
svoj«, sve u tišini svojega srca. Sveta misa je
izvor i vrhunac njegova djelovanja. Iz te žr-
tve niču, rastu i sazrijevaju plodovi. Tako je
i bilo. Ubrzo se okupilo vjerno stado, i ovce
i jaganjci, i mlado i staro, oko dobrog pasti-
ra, novoga kapelana, a nakon sedam godina
kapelanovanja, poslije umirovljenja staroga
župnika Vojvode, i novoga župnika Antuna
Hoblaja.
No vraćam se još malo unatrag. Meni je
i drugi semestar prve godine studija također
prošao vrlo brzo. Nakon ispitne groznice u
lipnju, nastupili su ugodni ljetni praznici na
kojima me dočekao, uz staroga župnika, i prvog do posljednjeg, i prije i poslije. I tako Lovreče u Cirkovljanu
mladi kapelan kao kolega kolegu iz bogoslo- za svaku mladu misu: i Jože, i Tonija i Štefa i (2015); preč. Stjepan
vije, i ubrzo potom kao pravi prijatelj. Među- Tomice. I da ih je bilo još, za sve bi on to po- Najman, župnik
sobno razumijevanje raslo je svakoga dana novio. A bilo je i redovničkih poziva. Cecilija Župe svetog Nikole
nakon jutarnjih misa i druženja u maloj ekipi Zvonarek otišla je u uršulinke i postala sestra u Varaždinu i dekan
nas sjemeništaraca i bogoslova, nas trojice, uz Monika, a Štefica Glavina, Smiljana Režek i Istočnovaraždinskoga
mene još dva Jože, kojima se nakon godinu Aleksandra Miljković otišle su u Karmel i po- dekanata
dana pridružio i Toni. Bili smo si »taman« stale bosonoge karmelićanke – sestra Mirjam,
idealan broj za maloga fiću i kasnije za malo sestra Emanuela i sestra Ana.
veću dyanu. U tim nas je svojim automobili- Božjem pozivu treba se odazvati i u nje-
ma naš Tonči neumorno vozio od župe do mu treba ustrajati. Dug je to put, traje mnogo
župe, posjećujući svoje prijatelje i kolege ka- godina, mnoge opasnosti prijete i mnoge na-
pelane diljem domovine, i učvršćivao naše pasti se javljaju: od škole do umora, od nepo-
zajedništvo i prijateljstvo. U razgovorima se voljne sredine do vlastitih slabosti. Zato, uz
utvrđivao i naš put prema svećeništvu. Ot- onu početnu obvezu o ustrajnoj molitvi da
krivali smo potrebe i upoznavali poteškoće, i Bog pošalje radnike u svoju žetvu, molimo i
odlučivali uvijek iznova ići dalje. A naš prija- za dobre primjere koji privlače, prate i podr-
telj Tonči, naš kapelan, nije štedio ni vreme- žavaju pozvane da ustraju i uspiju. Samo Bog
na, ni truda, ni novca. Sa zahvalnošću se toga zna gdje je i kada kod koga posijao klicu zva-
svi sjećamo. nja i putem našega župnika: na redovitom
I tako je, iz godine u godinu, od jednih vjeronauku, na ministrantskom sastanku, na
do drugih praznika, došlo vrijeme i završet- igralištu s loptom, na neobaveznom druženju
ka studija, vrijeme svećeničkog ređenja. Ci- i šalama, na duhovnim vježbama u zagrebač-
jelo je naše »prijateljstvo« krenulo u malom kom sjemeništu, na misnoj propovijedi. Sve
automobilu na mladu misu u Privlaku. Tih je to bio »kruh svagdašnji« našega dobroga
nekoliko dana na putu i na moru ostalo je ne- župnika Antuna Hoblaja, kojega je biskup
zaboravno. Potom je bila moja mlada misa 9. i kao dobroga pastira župljana postavio i za
10. kolovoza 1981. godine. Nije bilo pojedino- dekana svećenicima Donjomeđimurskoga
sti o kojoj se naš Tonči nije pobrinuo, ni pro- dekanata i počastio izborom za kanonika
blema za koji on nije pronašao rješenje. Od Zbornog kaptola Varaždinsko-čazmanskog.
pozadinske oltarne slike koju sam ja zamislio Za sve molitve, žrtve i primjeran život
a on naručio od slikara iz Podravine i po koju našega župnika preč. Antuna Hoblaja, za-
je išao sa mnom »do na kraj svijeta«, do pri- hvalni smo dragome Bogu.
premanja pozornice za oltar na otvorenom
167